Maglaj

Osamnaestog septembra 1408. godine ugarski kralj Sigismund Luksemburški napisao je u svojoj čuvenoj povelji "Sub castro nostro Maglay" - "Pod našom tvrđavom Maglaj". Ambasador Mađarske u BiH Imre Varga predao je načelniku Mehmedu Mustabašiću autentične kopije dvije srednjovjekovne mađarske povelje u kojima se prvi put spominje ime grada Maglaja. Sigismund Luksemburški bio je mađarski, njemački i češki kralj te germansko-rimski car i boravio je u Maglaju 1408. godine. O tome svjedoče dvije povelje koje je izdao 18. i 21. septembra. Originali ovih dokumenata nalaze se u arhivi u Bratislavi u Slovačkoj, a autentične kopije u Državnoj arhivi Mađarske.

Historičari za Sigismunda kažu da je bio najugledniji vladar Evrope svog doba. Kao centar svoje vladavine uredio je Budim, koji je bio središte Evrope tog vremena.

Međutim, na grad Maglaj indirektno se odnosi i nešto raniji pisani podatak iz povelje Stjepana Ostoje Dubrovčanina od 31. januara 1399. godine “Va slavnoj vojsci va lišnici” gdje se pretpostavlja da je on sa svojom vojskom bio ulogoren u današnjoj Liješnici, nadomak Maglaja. Znamo da je još u oktobru 1398.  godine Sigismundova vojska ratovala u Usori i da joj se suprotstavljao sam kralj Ostoja sa brojnim velikašima. Ostoja je ostao u Usori sve do kraja januara 1399 godine, zapravo na Liješnici, koja utječe u rijeku Bosnu 1 km uzvodno od Maglaja, očito opsjedajući maglajski kasrum, koji je tada bio u rukama ugarskih vojnika.

Znamenitosti koje možete obići u Maglaju:

Tvrđava

Maglajska tvrđava spada među veće i jače utvrde u dolini rijeke Bosne, a kako se oko grada vrlo rano razvilo i naselje, koje je s vremenom preraslo u centar nahije (okruga), to je dovelo do toga da se ovaj grad-tvrđava iz srednjovjekovnog perioda održao u dosta dobrom stanju sve do danas, mijenjajući naravno formu i sadržaj u skladu sa promjenama u načinu ratovanja.

Grad je, prema strateškim uslovima vremena u kojem je nastao (najkasnije u XIV st.), podignut na vrletnoj i strmoj magmatskoj stijeni, koja se snažno ističe nad desnom obalom Bosne. Sadašnji izgled stari grad je dobio u tursko doba, tek u XVIII stoljeću. Mada je u svome dugom životu od najmanje šest stoljeća, proživjela brojne manje i veće promjene i prošla kroz više faza izgradnje, maglajska je utvrda u osnovi sačuvala svoje srednjovjekovno jezgro. Maglaj je u XIV i XV stoljeću bio pravi srednjovjekovni grad. Držeći korak s vremenom, tj. prilagođujući se sve jačoj vatri topova, srednjovjekovni grad sve više se pretvarao u tvrđavu novoga doba. Ipak i dalje je služio svojoj svrsi, prvenstveno kao centar odbrane unutarnje sigurnosti nahije, dok nije konačno 1878. godine izgubivši svaki vojnički značaj, napušten kao vojno-odbrambena starina.

Prema tome, srednjovjekovni Maglaj, onaj iz XV stoljeća predstavlja već razvijeniji tip grada sa branič-kulom. U grad se nije ulazilo sa sjeverne strane kao danas, nego sa zapadne, stazom koja je dolazila sa južne strane, iz Zagrađa, odakle se penjala preko visoke stijene do grada. Put, usječen u stijenu, širok 2,5 do 3 m, djelimično je uništen poslije II svjetskog rata radom kamenoloma. Neprijatelj koji bi pokušao da ovim putem priđe gradu imao je desnu stranu potpuno nezaklonjenu, a to je na onom strmom terenu iznad Bosne, za branitelje koji su kroz kruništa na bedemima lako mogli držati ulaz pod vatrom strijela, predstavljalo veliku prednost.

U predvorju maglajskog starog grada (gradine) stoji dobro očuvana sahat-kula, koja je iskucavala sate po srednjoevropskom vremenu. Kako je ovaj objekat izgrađen na litici, to mu je prednja strana nešto viša od suprotne.

U 1955. godini radilo je još pet sahat-kula, i to u Sarajevu, Pruscu, Foči, Maglaju i Tešnju. Prve dvije radile su po turskom, a ostale po srednjoevropskom vremenu. Sahat-kula u Maglaju izgrađena je 17.10.1697. godine što je prikazano na graviri.